Evo me opet, karantin dan, ko zna koji. A šta da vam kažem, ovih dana i nema pametnije priče, od ove korone. I dok smo mi domaćice preprale zimske jakne i garderobu, napravile sve i svakakve kolače i jela, neke su shvatile da manikir i pedikir, ipak, mogu same da naprave, da se i kosa nekad sama farbala i obrve čupkale onom čuvenom spravicom, što bi Radosav iz Đekne rekao „malim mašicama”. Iz karantina će neki izaći potpuno disciplinovani, kao moja mlađa sreća koja uredno pali alarm u devet i dvadeset, obavlja mornin routine i u deset sijeda da čeka čas, a onda TV nastava i kraj, sve je završeno. Bravo! A ima i onih koji bi najrađe prespavali korinu, ali sine, kako ti nije dosadno? „Majko, imam petnaest godina, ne mogu da izađem, neću imati polumaturu, nemam nikakvih aktivnosti, nego što ću nego da spavam”. Možda je čak i u pravu, ovo ako bi se moglo kako prespavati bilo bi najbezbolnije. Gledam sa balkona svoje dvorište. Freško okošeno. Posao ostavljen na pola. E da su mi sad neke grabulje da sve ovo sredim, očešljam parkić, pokupim smeće. Nije to samo da bih izašla, kunem se. A možda i jeste, samo malo. Ali samo malo. Ja baš poštuje sve mjere, koje su preporučili, jel to isto malo glupavo? I dok gledam kako ljudi šetaju, napolju Sunce, djeca oko njih, uživaju, pitam se, jesam li ja ta koja je naopaka ili svi oko mene. Jesam li ja baš budalasta koja zatvara familiju, da nemaju vazduha, ni vitamina D, koji je kažu neophodan, perem i prepiram sve što dohvate. Hvata li i mene paranoja da je sve teorija zavjere i pokušavam da smislim načine, kako da izletim van. I onda počinjem da razmišljam koliko je lijepo biti slobodan, da se krećeš kuda hoćeš, da trčiš, praviš roštilj, grliš se sa najdražima, kako je super ono popodnevno zijukanje po kvartu, pa skokneš sto puta do Marketa, jer uvijek nešto zaboraviš. Naravno i sve trgovine, redom, bez ikakvih papira, spiskova, po slobodi i izboru „hoću–neću”. Danas smo ipak imali „izlet”, pošli smo do sela, tu, blizu, dva odrasla i mlađe dijete, nema kršenja pravila, distanca, maske, rukavice. Divnog li osjećaja, ući u kola, voziti se, kretati se. A onda, konačno sloboda. Selo. Sunce. Sreća. Sve. Trebalo bi uraditi ovo, mogli bi ono, a što ne bismo ovako, možda prvo... Hiljadu i jedna stvar, toliko svega u glavi, planovi, želje. Krećemo, oslobađanje jednog šipka od ljute drače. Akcija, kao na filmu. Distanca. Svako radi svoj posao. Uređeno, pravilno. I kao nagrada KAČAMAK. Helou korona, aj sad na mene kreni, ako smiješ i snage imaš. Naoružana trimerom, vizirom, makazama, i namjerno ti pišem ime malim slovom jer si nebitna. A onda pogled na sat, čovječe šest je i po, uskoro je zabrana kretanja, moramo se vratiti u naš mali zatvor, lični okrug, malen paklić. Ok, jeste sve to, ali i sređen, uredan, dezinfikovan, mirišljav. Tako loš osjećaj, ali ipak imali smo dašak slobode, samo naš. Specijalan. Kod kuće „the old the same” teen gleda Prijatelje i upućuje pogled „zar ste već stigli, šteta..”..eto tako je to. Nekome karantin čak i prija. Kaže meni drugarica „ja, ja bih mogla u kući koliko god hoćeš, samo da ne moram do prodavnice”. Moramo naučiti da prihvatamo različitosti. Neko navija za Zvezdu, neko za Partizan, a neko samo voli da spava i ne dirajte ih nek prespavaju ovo, možda su im snovi ružičasti. A sad, odoh da izvučem iz fioke peglu. Ma ne onu, za kosu, jer i ako je karantin i najveći domet su mi drače i šipak, Bisa će biti dama. Do čitanja, redovno perite ruke.